Prvi snijeg
Ima nešto posebno u trenutku kada ugledate kako pada prvi snijeg. Vrati vas u dane djetinjstva kada ste kao dijete na tu pojavu već navlačili jaknu na sebe i tražili saonice, ono čisto da se bude spreman. Takvo je i današnje jutro u Zagrebu. Istina ne tražim saonice nego pijem kavu gledajući kroz prozor svog stana kako pada snijeg koji se već sada znam, najvjerojatnije neće zadržati dulje no što je popijem, no svejedno, gledam ga kako pada i sjetim se djetinjstva, a imao sam doista krasno djetinjstvo. Odrastati pokraj dvije rijeke, jedne velike a to je Dunav i jedne male, Vuke, koja je u blizini tvorila nešto poput barske prašume a na kojoj smo zimi igrali hokej na ledu i sušili se kraj vatre, da starci ne pizde kada dođemo doma, bila je privilegija.
Kako sam ja nepopravljivi romantičar-nostalgičar, u to ime na jednom zidu mog dnevnog boravka visi crno-bijela fotografija dragog mi prijatelja i velikog fotografa Stanka Abadžića, “Prvi Snijeg”. Snimio ju je u Pragu, 2000. g. negdje oko dva u jutro kako mi je ispričao, na prvom snijegu koji ga je izvukao iz kreveta i natjerao da uzme ovu bezvremenu fotografiju koja je izrađena iste godine kada je i snimljena, na Agfinom foto-papiru koji se više ne proizvodi. Unikat.
Crno-bijela fotografija je vrlo minimalistička umjetnička forma i za razliku od fotografije u boji, ne nastoji oponašati svijet na način kako ga ljudsko oko može percipirati, te je u svojoj osnovi crno-bijeli pristup apstraktan način za interpretaciju i transformaciju onoga što bi se moglo odnositi na našu stvarnost. Mi koji svijet percipiramo u crno-bijeloj tehnici, nama je takva fotografija puno bliža nego fotografija u boji. Crno-bijela fotografija je u stvari sve što trebam od fotografije a vjerojatno i što ću ikada trebati.
(c) Max Juhasz
O autoru
