Forma Odslikavanja: Milena Milenković i Fanita Barčot-Nikolac

FORMA ODSLIKAVANJA
U ovom projektu predstavljaju se dvije generacijski različite, ali stilski, likovno i estetski
usporedive, autorice koje stvaraju autorski prepoznatljiv trag na umjetničkoj sceni. Povezuje
ih tehnika kojom realiziraju svoje ideje: crno-bijela fotografija. Povezuje ih zaokupljenost
tijelom, vlastitim, krhkim, dostupnim, podatnim. Jedinim. Fanita Barčot-Nikolac djeluje kao
članica HDLU Rijeka i HDLU Istre, većinom autorskim projektima na tematskim
izložbama,dok Milena Milenković utire svoj umjetnički put većinom na međunarodnim
izložbama.
Zašto odslikavanje?
Prema Witgensteinu slika je činjenica. Dva predmeta iste logičke forme — ne obazirući se na
njihova spoljašnja svojstva — međusobno se razlikuju samo po tome što su različiti. To što
se elementi slike međusobno odnose na određeni način jest veza elemenata slike, odnosno
njena struktura, a mogućnost strukture — njena je forma odslikavanja. U slici i odslikanome
mora biti nešto identično, da bi jedno uopće moglo biti slika drugoga. Ono što slika mora
imati zajedničko sa stvarnošću, da bi mogla da je na svoj način — ispravno ili krivo —
odslikava, to je njena forma odslikavanja. Umjetnost odslikavanja nije u izmišljanju novih
svjetova, već u otkrivanju fascinantnih aspekata onoga u kojem žive. U fotografijama ovih
dviju umjetnica, koje su na određeni način na rubu magičnog realizma, ne vidimo mehanizme
koji stoje u pozadini zbivanja. Prisutna je samo koordinacija elemenata slike i stvari, naznaka
onog što je bio poticaj za odslikavanje stvarnosti.
Prikaz golog ljudskog tijela skliski je teren likovnog izražavanja za čije je potpunije
razumijevanje potrebno prepoznati poriv. Autorima koji vlastito tijelo koriste kao subjekt, akt
je svojevrsno oslobađajuće iskustvo koje im pomaže da se osjećaju ugodnije u vlastitoj koži,
odnosno izraze na načine koji nisu mogući u drugim oblicima fotografije. Upravo u tom,
nazovimo to idejnom segmentu, akt omogućuje pomicanje granica i stvaranje djela koja
odražavaju osobnost, kako u stilu tako i pristupu. Pred nama su dvije autorice koje upravo to
čine.
Fanita Barčot-Nikolac – Ćelava pjevačica (2017.-2023.)
Ćelava pjevačica s perceptivnim pomakom
Fanita Barčot u seriji fotografija Ćelava pjevačica uranja u svojevrsni stupanj podvojenosti
kako bi se ponovno uzemljila u svijetu, vodeći se gotovo naivnom spoznajom da samo kroz
udaljavanje možemo razumjeti šire konture našeg iskustva. Očita je senzualnost njezinih
fotografija. Tijelo umotano u tijelo, koje iz tijela odlazi i u tijelo se umata. Ovo odvajanje i
privlačenje – udaljenost, intimnost – uvjerljivo je prikazano kao emotivna snaga koja izbija iz
njenih fotografija.

Činjenica da su ove fotografije nastale u njezinom vlastitom domu, prostoru svakodnevnog,
najneposrednijeg i najosobnijeg okruženja daju njenim fotografijama određenu spontanu
dražesnost. Koristeći tijelo, ironizira činjenicu da život zna više o nama nego što mi mislimo
da znamo o njemu. Tijelo kao materija duha. Složimo se, raspadnemo i opet složimo, da
bismo se raspali na geste, mimiku, emociju, sve dok tijelo, materija, duh ne postanu
dosljedni. Svojevrsna je to autoregulacija koja osigurava postojanost unatoč stalnim
promjena stanja.
Na fotografijama Fanite Barčot Nikolac prikazan je svijet, u kojem se kao i u životu, u
lucidnim trenucima obračunava s trenutnim istinama, opetovano ih zanemarujući i
zaboravljajući. U samom procesu stvaranja nema ništa pretenciozno: forma je okvirna, a
ozbiljnost sadržaja lagano ironična temeljeći se, ne toliko na kritici,koliko na bezbrižnoj
zaigranosti. Misterije vrebaju iza poznatog. Čime se igra? Zagonetnim, čudesnim,
povremeno i histeričnim odnosom u kojem tijelo svodi na alegoriju s nemogućnošću trajnog
slikovnog definiranja, jednom i zauvijek?Njene Ćelave pjevačice, koliko god u određenim
aspektima fotografija bile otkrivajuće, u potpunosti odišu ranjivošću. Ispovijedaju slabost,

konkretno i neponovljivo. Prizor koji gledamo je nestabilan, prizor je to koji pogađa i prikazuje
nespremnost odvajanja vremena za bivanje, postojanje. Tajna ljubav prema živom i
utjelovljenom životu, u kojem je jedino nesigurnost u sebe postojana.
Fino cizelirajući subjekt u intimna i senzualna stanja, geste i poze, određuje što će biti
otkriveno, prikazano, a što skriveno. Sama, bez pomoći asistenta i bez većih manipulacija,
ona nešto tako specifično poput nagog tijela transformira u nešto univerzalno. Ograničavajući
se samonametnutim granicama, nastoji da sve ostane isto – pritom je svaka fotografija uvijek
drugačija.U fragmentarno otvorenom svijetu Fanita nam pruža mogućnost pogleda u njen
„Slatki dom“, koji djeluje sve samo ne slatko, prije bismo rekli raščlanjeno. Pomno
razrađenim scenarijem, skrivajući se iza krinke, s tijelom često u ironičnim pozama,fokus
nepogrešivo stavlja na odgovarajuće suptilne geste tijela, kao i njegovu interakciju sa
okolinom i svjetlomstvarajući lažni dojam blizine pa gledatelj u radnju biva uvučen poput
voajera ograničenog vidnog polja.Duhovit, pomalo bizaran šarm ovih fotografija samo je
jedna strana manirističkog shvaćanja umjetnosti. Koliko god njezine fotografije izgledale
djetinjasto raznolike i iznenađujuće, koliko god njima postiže da bajkovito i magično
ravnopravno opstaju uz ono morbidno, bilo bi nekorektno tvrditi da one izražavaju
feminističko gledište. Više je ovdje riječ o ženi koja sebe, pothlađenim samozadovoljstvom,
vidi snažnom i lijepom, ali distanciranom.
Svaka serija ovog ciklusa fotografija je poput sažimanja cijelog razgovora u jednu jedinu riječ.
Sve je u empatiji i povjerenju. Slika prenosi informacije o subjektu, fotografkinji i fotografiji
kao obliku umjetnosti. Zapravo, govori više o trenutnoj emociji nego o općem dojmu. Ovdje
se više radi o emocijama koje su stvorile asocijacije, o onome što osjećate kada pogledate
fotografiju, nego o onome što sama slika prikazuje. Podsvijest se pomiče korak bliže svijesti,
sve se zapravo vrti oko projekcija, pa na neki način fotografija preuzima osobine
psihoanalize. Fanita svojim fotografijama prenosi poruke, ne komplicirajući i ne zamarajući se
davanjem prednosti tehnologiji pred onim ljudskim elementom. Način je to održavanja gladi
za ljubavlju u rijetkom zraku noći.

Milena Milenković – Alter ego (2015.-2023.)
Ako je introspekcija promatranje vlastitih mentalnih i emotivnih procesa, ispitivanje svojih
svjesnih misli i osjećaja, onda je okvir kroz koji Milena promatra vanjski svijet svojevrsni
prozor kroz koji nam se dopušta pogled na tijelo koje fotografira, tijelo koje može biti i njeno,
na ono unutra, na ono što se otkriva. Uvučeni u taj svijet postajemo dio igre. Voajeri zavedeni
tuđim snovima, bez dodira stvarnosti od kojeg ruke drhte.

U fotografijama serije Alter ego Milena Milenković podsjeća promatrača da fotografije
izravnavaju i iskrivljuju stvarno stanje ne nudeći nikad cijelu istinu o subjektu. Njihovo
dešifriranje istovremeno je iznimno teško i neobično lako, ovisno o empatiji i sposobnosti
prepoznavanja osjećaja krhkosti mlade duše koji iz njih izbijaju nevjerojatnom snagom.
Milenine fotografije u blagim naznakama istražuju žudnju i erotičnost, spajajući eleganciju
oblih linija sa senzualnošću nagosti tijela. Uspostavljanje delikatne ravnoteže između
kompozicijske preciznosti i evokativne senzualnosti otežava atmosfera grča u kojem se (ona
i on) tijelo nalazi.
Njene serije Haunting te posebice Alter ego, smještene su iza mliječnog stakla vrata čija
uokvirenost kadra stvara uznemirujući osjećaj klaustrofobije. Prepoznajemo oblike tijela,
vidimo linije, ali nam je vidno polje stiješnjeno u pusto okruženje. Promatrač osjeća autoričin
nagon potrebe da vlada atmosferom kako bi uspostavila fizičku distancu između sebe i
gustoće prostora. Tjelesna komunikacija u ovim slikama dobiva središnju ulogu
razumijevanja vizualnih procesa. Tijela koja ostavljaju vizualne tragove u prostoru,

istraživanje su vlastita identiteta; od pokreta do emocije.Fluidni i grčeviti pokreti, koji premda
ne prelaze prag staklene stijene poprimaju preciznu konfiguraciju. Okvir okna koji obrubljuje
segmente slike označava vanjsku granicu preko koje se nije moguće pomaknuti. Taj detalj
plijeni pozornost. Sposobnost atmosfere da se prostorno prelije u prostor tjera promatrača
da što više uroni u omeđeni okvir slike, prepozna atmosferu tišine generiranu osjetilnom
ekstazom. Fotografski prikaz ovakve tjelesne komunikacije prepušta nam slobodu shvaćanja
onog što se upravo dogodilo ili pretpostavljamo da će se dogoditi. Zamrznuta nepomičnost
tijela sugerira prisutnost osjećaja izgubljenosti koji prethodi fizičkom pomicanju. Je li on
prikaz posljedice prvog dodira, otvaranja ili straha od otvaranja. Razlika leži u načinu na koji
tumačimo atmosferu. Sličnu atmosferu ima i serija Ego virilis, premda su fotografije te serije
zbog korištenja svjetlijih tonova, manje prisutnog grča i napetosti fluidnije i prozračnije.
Serije I want out i Iustitia, snažnije su i mračnije, iskrenije. Tijelo se svodi na znakove,
uvodi svojevrsna simbolika tantre i karakteristika hinduzima koja podsjeća na utjelovljenje
seobe duša, dok se u seriji I want out stvara osjećaj da subjekti u njima nose osjećaj krivnje
koji kao da je proizašao iz nekih osobnih odluka ili djelovanja koja se ne daju popraviti
pokajanjima i obredima, odustajanjem i odbacivanjem svjetovnih žudnji i želja ili na drugi
način.
Ove dvije generacijski različite, ali stilski slične autorice pokazale su da se oblikovanje i
uspostavljanje geometrijskog prostora i njegovih sadržaja ne odnosi na determinacije stvari,
već na način na koji one zrače prema van, čine iskorak izvan sebe. U tom smislu, kod obje
autorice tijelo je nešto poput glazbenog instrumenta čija vanjska svojstva artikuliraju njegove
izražajne oblike i umjesto tona emocijama izražavaju svoju bit. Govorimo dakle općenitije o
umjetnosti inscenacije u svrhu stvaranja atmosfere pri čemu je scenografija sama po sebi dio
uprizorenja. Za mene, ona atmosfera koju stvara poznata ali vrlo nejasna tišina netaknutog
jutra.

Ivica Nikolac