Wabi-Sabi

Nekakva viroza me zadesila kao i lagana križobolja ovih dana, stoga sam osuđen na vucaranje po stanu, šmrcajući i kao prebijeno pseto prešetavajući se lagano pogrbljen zbog problema s kičmom. Obično iskoristim te hvala bogu rijetke nemile prigode da sredim neke stvari, pa sam tako napravio i polufinalni izbor fotografija za knjigu koju planiram tiskati ove godine. I eto, sukladno višku vremena napisao sam i ovu bilješku, tek toliko da ne prodajem zjake po stanu, a i da izgledam kao zaposlen nad nečim značajnim u očima svojih ukućana.

Moj dragi prijatelj Denis Pleić, i sam fotograf i zaljubljenik u fotografiju, u jednoj svojoj kolumni za fotografski magazin BLUR dotakao se drevne japanske Wabi-Sabi filozofije ili bolje rečeno, drevnog japanskog oblika umjetnosti koji nastoji pronaći ljepotu i savršenstvo u nesavršenom. Wabi-Sabi slavi sve staro, iznošeno, vremenom istrošeno, narušeno, nesavršeno i promjenjivo, jer upravo nesavršenost čini nešto jedinstvenim i lijepim.

Wabi se odnosi na jednostavan, nematerijalistički, skroman način života, pun poštovanja i obzira. Takvu osobu usrećuju sitnice i ona nalazi zadovoljstvo u sebi.

Sabi se primjenjuje za simbolični prikaz nečeg što je prolazno dozvoljavajući da trošni izgled nekog predmeta progovori nešto i o njegovu životu.

Wabi-Sabi njeguje sve ono što je autentično uz priznavanje tri jednostavne stvarnosti: ništa ne traje, ništa nije završeno i ništa nije savršeno. No, to je samo ono što ukratko mogu napisati po tom pitanju. Vjerujem da Denis koji je proučavao daleko više japansku kulturu može to puno bolje elaborirati. Uostalom jako puno japanskih fotografa njeguje taj oblik umjetnosti u svojim fotografijama i u svome stvaralaštvu.

Ja ću se dotaći samo jedne wabi-sabi filozofske misli koja mi se jako urezala u pamćenje i koju nastojim što je moguće više primjenjivati u svakodnevnom životu kao i kroz svoju fotografiju. Ona glasi ovako; “Stvari koje odišu duhom njihovih tvoraca, nose tragove njihovih ruku i srca.”

Što bi to moglo značiti, a napose, što to znači jednom modernom, suvremenom čovjeku u eri sveopćeg tehnološkog napretka i razularenog konzumerizma? Odgovor na to prepuštam svakome od vas jer mi ne pada na pamet potezati raspravu o vrijednosti tog značenja. Mogu tek napisati, što mi je i namjera, koliko ta rečenica vrijedi meni. Kao čovjeku i kao fotografu.
Svi smo svjedoci kako u današnje vrijeme rijetko možemo pronaći nešto što se može nazvati ručnim radom, originalom.

Naročito se to odnosi na predmete svakodnevne uporabe, odjeću, obuću, igračke za djecu, elektroničke uređaje, namještaj, automobile… itd., itd. Sukladno tome danas se rijetko može pronaći i ručno izrađena fotografija. Serijska proizvodnja svega i svačega, beskonačne trake sa jeftinom i podplaćenom radnom snagom na kraju kojih ispadaju Nike tenisice, Ipadovi, iPhoneovi i sl. stvarčice koje u sebi nose tragove nečijih nesretnih, napaćenih ruku i srca… bez imena i prezimena jer to je nebitno, ili isto tako beskonačne trake na kraju kojih izlaze automobili, vešmašine, namještaj… stvari koje u sebi nose tragove robotiziranih sprava koje su to sve skupa sklopile, bez imena i prezimena jer bože me sačuvaj, tko je vidio mašinama davati imena.

Što se tiče fotografije, zahvaljujući digitalnoj tehnologiji i galopirajućoj industriji foto-opreme, svjedoci smo kako te iste robotizirane bezdušne mašine proizvode neke nove “fotografije” ispisujući nam nešto što bi se trebalo nazvati fotografijom (obično je mnogi iz neznanja tako i nazivaju) a da papir nije niti vidio svjetla koje bi ostavilo nekakav zapis na njemu. Tek lagano zujanje mašine i savršeno pljuckanje tinte koja će trajati 300 ili 500 godina, reklo je dvomjesečno “istraživanje”. Presavršeno, presterilno i prelažljivo za mene. Bezdušna naredba u obliku digitalne datoteke, dotjerane kompjuterski do savršenstva i poslane na procesuiranje. Ružno mi je i za pročitati a kamoli gledati takve fotografije ma što god mislili i rekli silni digigrafi-fotografi na moje riječi. Čini se kako je uloga fotografije u stoljeću sveukupne “robotizacije” ljudskog uma da impresionira svojom tehničkom savršenošću i mogućnostima slikovne manipulacije, zanemarujući pri tome njezinu najvažniju zadaću, da potiče maštu i provocira emocije. Fotografska sintetika i konfekcija. Svi kao jedan i jedan kao svi!

(c) Max Juhasz

Ja volim, gledam, cijenim, kupujem, prodajem svoje (potpisane) ili razmjenjujem, samo prave fotografije, one koje odišu duhom njihovih tvoraca i koje nose trag njihovih srca (fotografa) i ruku (fotografa ili njegovog printeriste). Ako fotografiju izradi fotograf sam, počevši od razvijanja negativa pa do izrade povećanja u tamnoj komori, onda su apsolutno svi tragovi autora u njoj. Ako za fotografa to učini njegov printerist, obično osoba kojoj autor fotografije vjeruje, često i prijatelj, osoba koja zna kako autor želi da konačna fotografija izgleda ili radi po njegovim uputama, koja ima svoje ime i prezime, onda je i jedan dio nje u toj fotografiji… jer osoba nije stroj, ona je čovjek.

Stoga prije no što sve svoje fotografije kroz neko vrijeme počnem izrađivati vlastitim rukama kao što sam to nekad radio, a što već neko vrijeme planiram i želim učiniti s obzirom da za sada razvijam tek svoje negative, osvrnuo bih se na jednu skromnu, samozatajnu i poštenu osobu. Kada poželim izraditi fotografije, negative šaljem u Prag, točnije u Zelezný Brod, svome prijatelju i vršnjaku koji ih izrađuje klasičnim, ručnim postupkom u tamnoj komori.

On se zove Martin Táborský. Nije savršen, uostalom nitko nije savršen, stoga mi nekada jednu te istu fotografiju izradi na jedan način, a nekada za nijansu drugačije no ne i lošije, jer ima rijetko sjajan osjećaj za kvalitetan print.

Uostalom njegovi printevi drugih fotografa nalaze se u mnogim svjetskim galerijama, kolaju među galeristima, dilerima i kolekcionarima, a i sam znam koliko je teško dobiti 100% identičnu fotografiju ako se slijedeća izrađuje već sutradan, pa čak i nakon nekoliko sati. One najzahtjevnije, nemoguće je ponoviti ni nakon nekoliko minuta, no tu bi sada već zabrazdili u tajne ručne izrade crno-bijelih fotografija a to mi nije namjera. Ono što želim reći je to da će sve moje fotografije do onoga trenutka od kada ih budem počeo sam izrađivati, nositi u sebi i dio mog printeriste, sve dokle god ta fotografija bude fizički postojala. Kada s vremenom ta fotografija ostari, nakon 100, 200 ili 300 godina a bez ikakve sumnje u njezin vijek, jer one napravljene od samog izuma fotografije i dalje traju, dakle kada dobiju onu finu patinu svojstvenu klasičnim printovima, kad malo požute, u njoj ćemo obojica zajedno ostarjeti. Ja kao fotograf, onaj koji je utkao u nju svoju dušu i srce, a Martin kao onaj koji ju je izradio i ostavio trag svojih ruku… dodavši joj tek jedan mali komadić svoga skromnog češkog srca. I bez obzira kada i koliko ja budem radio u vlastitoj tamnoj komori, uvijek će se pronaći poneka fotografija koju ću povjeriti na izradu svome češkom majstoru, kao što su nekada ljudi kupovali obuću kod postolara, šešir kod šeširdžije, odijelo kod krojača… kod i od ljudi.

Istina je, tehnološki napredak uvelike olakšava život, no istovremno ljude čini sve nesposobnijima, inertnijima i sve ovisnijima o strojevima oduzimajući im pri tome ono najvrijednije što ljudsko biće posjeduje a što se danas već debelo nalazi ispod praga osnovnih ljudskih vrijednosti i potreba. Što je to, najbolje je da otkrijete sami. Ja nisam učitelj, prorok ili filozof, tek fotograf koji je odlučio ići svojim putem i fotografije izrađivati svojim rukama ne osvrčući se pri tome na “lavež” iz susjednog dvorišta.

Jednom sam napisao, a napisati ću opet; “Razlika izmedju ručno izrađene crno-bijele fotografije, klasičnim kemijskim putem u tamnoj komori i one kompjuterski obrađene i strojno isprintane je u stvari vrlo mala… prva je uvijek unikat, a druga je uvijek ista.”

Na koncu konca fotografija, bila ona u negativu ili pozitivu, ostaje uvijek fotografija. Ono što izlazi iz bešćutnih mašina s tintom su ispisi, digigrafije ili već nešto slično, dok ono što vidimo na zaslonima monitora, mobitela ili čuvamo na diskovima nule su i jedinice… i ništa više jer; “Stvari koje odišu duhom njihovih tvoraca, nose tragove njihovih ruku i srca.”

O autoru

www.maxjuhasz.com
Show More
Back to top button