Umjetnik ~ Fotograf, The Question Now?!

Prativši situaciju u svijetu fotografije, kao i situaciju u suvremenoj fotografiji, sve više se osjećam kao da hodam po užetu nad ponorom izmedju “klasičnog” i “suvremenog”. Klasičan pristup fotografiji već je neko vrijeme došao do svog plafona i čini se kako dalje ne može sve i da hoće. U stvari može, još jedna sjajno komponirana nostalgična crno-bijela sjena, ulični dobro uhvaćeni trenutak, nekakav waterscaping ili majstorski landscape, začudni portret u mokrom kolodiju i da dalje više ne nabrajam. Klasika kao slika zbog slike, pomalo stereotipno i repetitivno štancanje već viđenog, doživljenog i proživljenog i dakako, tehnički sjajno izvedenih uvećanja, fotografija koje još uvijek najbolje prolaze na američkom tržištu. E sad, istina je i to kako je upravo suvremeni fotografski pristup plodno tlo za i više no često podmetanje kukavičjih jaja i sumnjivih autorskih priča, pretežito isforsiranih ili prepisanih, pa čak i ukradenih, prerađenih ideja a najviše na uštrb kvalitetne fotografije, a što mi se čini još gorom varijantom nego što je klasična fotografija u kojoj ako ništa drugo, autor mora imati određeno znanje, vještinu, oko za sklad te majstorstvo pri izradi konačne fotografije. Rekli bi smo situacija koja “nit’ smrdi, nit’ miriše”.

Razlika između klasične fotografije i suvremene, konceptualne, je ta da je cilj u klasičnom pristupu isključivo fotografija kao i određena likovna estetika u njoj. U suvremenoj fotografiji, fotografija je tek jedan od načina za postizanje cilja. Konceptualni, suvremeni fotografi u osnovi su fotografi koji protjeravši estetiku koriste fotografiju tek kao sredstvo a ne fotografiju u njezinom esencijalnom smislu. To je jedan od razloga zašto mnogi klasičari misle kako je suvremena fotografija zapravo loša fotografija. Upravo zbog toga što se ne fokusira na samome subjektu nego na ideji, često ignorirajući estetska i tehnička pravila koja su “sveto pismo” u svijetu “čiste” fotografije. Iz tog razloga mnogi će fotografski autori idealizirati Ansela Adamsa ili recimo Henri Cartier-Bressona dok će za Andreasa Gurskog misliti kako je to sigurno neka neslana šala. No da se ne zavaravamo, stvari itekako idu i u obratnom smjeru jer danas u ovom suvremenom dobu, čini se kako je suvremena isključivost spram klasične fotografije daleko više izraženija.

Ja fotografiram analogno, dakle i dalje na film koristeći sada već staru tehnologiju ručne izrade fotografija. Da se razumijemo, nemam ništa protiv digitalne fotografije i sveopće demokracije u fotografiji, kao što nemam ništa protiv toga da svi imaju olovku u ruci i priliku nešto napisati, no imam jako puno protiv loših, tankih i traljavih koncepata, koji se s obzirom na lakoću i brzinu korištenja digitalnog medija sve češće viđaju, pretvarajući sve u jeftini elektronski kič. Dakako da to vrijedi i u obrnutom slučaju, jer na koncu konca medij je tek medij, no moj odabir analognog fotografskog medija isključivo je osobne prirode a to je već neka sasvim druga tema koja zadire više u filozofiju no u fotografiju, a o kojoj sam nešto više rekao u svojoj bilješci “Wabi-Sabi”.

Nego vratimo se mi fotografiji. Što se tiče mog izbora za crno-bijeli pristup u dobu kada je to pomalo zastarjela stvar, objašnjiva je s moje strane relativno jednostavno.

Crno-bijela fotografija je vrlo minimalistička umjetnička forma i za razliku od fotografije u boji, ne nastoji oponašati svijet na način kako ga ljudsko oko može percipirati, te je u svojoj osnovi crno-bijeli pristup apstraktan način za interpretaciju i transformaciju onoga što bi se moglo odnositi na našu stvarnost. No osim toga ja možda imam i jednu manu a to je da spadam u odredjeni postotak ljudi koji sanjaju i svojih se snova sjećaju isključivo crno-bijelo (12% svjetskog pučanstva kako neka istraživanja tvrde).

Pa čak i kada u trenucima samoće zagrabim u vlastita sjećanja ona mi se prvo ukazuju kao intenzivan osjećaj doživljenog i proživljenog dok je boja tercijarna stvar, nešto što niti ne primjećujem. Htio ili ne protiv sebe ne mogu, kao što se ne mogu definirati, ili me ne treba definirati kao klasičara jer to svakako nisam u potpunosti. Više sam negdje na relaciji Klasična Fotografija – Suvremena Fotografija – Vinkovci – Vukovar, Jin i Jang, Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Uostalom gdje piše da suvremeni fotograf nužno mora stvarati u boji? Eto, za sada iz demokratskih načela pružam priliku i daltonistima da dožive ono što se u ovome trenutku nalazi u mojim fotografijama i što sam dužan prvenstveno samome sebi napraviti. Sutra, kada i ako potrošim sve crno-bijele slike oko sebe, ostavljam si prostor za odmak od monokromatske introvertiranosti u kojoj se sad nalazim, te si dajem mogućnost društveno angažiranog ekstrovertiranog korištenja kolora, ukoliko će mi on pomoći da se na najbolji mogući način izrazim. Hoću li pri tome biti suvremen, klasičan ili suvremeno-klasičan, sasvim mi je svejedno, kao što mi je svejedno hoće li netko ili neće nazvati umjetnošću to što ja radim. Za nekoga je to umjetnost a ja umjetnik, dok je za druge to tek fotografija a ja fotograf. No bilo kako bilo, čini se kako je umjetnost danas izuzetno isprostituirana forma, stoga mi je nekako draže biti samo fotograf. Konceptualni suvremeni umjetnik danas može biti i baba s prvog kata koja svakog jutra mobitelom slika madež iznad pupka, čisto radi kontrole jel’ joj je što narastao od prošle noći a što se itekako može uzeti kao koncept, dok biti fotografom a naročito dobrim fotografom, ne uspijeva baš svakome.

Ja ne trčim za instant slavom niti materijalnim bogatstvom, uostalom nitko se još nije obogatio ovime što ja radim. Ono što meni treba tek je mir i dovoljno vremena u kojem ću nesmetano tragati za nekim novim fotografijama, koristeći pri tome ono najbolje od klasičnog kao i najbolje od suvremenog. Naime, bez obzira na određenu repeticiju u okvirima klasičnog kao i suvremenog fotografskog stvaralaštva, ne smijemo smetnuti s uma kako je ono što smo danas snimili, već sutra postalo prošlost. Prednost ili prokletstvo u fotografiji? Rekao bih i jedno i drugo, no tiče se kako klasičnih, tako i suvremenih autora. Što ćemo i hoćemo li ostaviti išta vrijednoga iza sebe bojim se kako još uvijek ne znamo, no vrijeme zna jer priznali mi to ili ne, vrijeme je najbolji sudac svemu, pa i nama.

O autoru: